Na izbornoj Skupštini Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije, koja se održala 7. veljače u pazinskom Spomen domu, izabrano je novo vodstvo sindikata za nadolazeće četverogodišnje razdoblje. Jednoglasnu podršku za čelnu poziciju dobio je dosadašnji voditelj ureda u Rijeci, Vedran Sabljak, koji je na tom mjestu naslijedio Marinu Cvitić, predsjednicu sindikata u posljednjih 7 godina.
Vedran Sabljak ima dugogodišnje iskustvo u sindikalnom radu, a svoj je put započeo 2009. godine kao sindikalni povjerenik u riječkom brodogradilištu 3. maj. Na izbornoj skupštini sindikata 2013. godine izabran je u predsjedništvo sindikata, a od 2018. profesionalno je zaposlen na poziciji voditelja ureda sindikata. U svom oproštajnom govoru, Cvitić je izrazila zahvalnost svima koji su dali svoj doprinos u izgradnji ovog sindikata, počevši od osnivača 1995. godine i prvog predsjednika Brune Bulića, pa sve do sindikalnih aktivista čiji je rad oblikovao sindikat kakav je danas.
Oštar kao i njegova prethodnica, Sabljak veli da danas ljudi u Hrvatskoj teško žive, da veliki broj njih živi na rubu siromaštva. “Unatoč tome što pojedinci koji vode ovu državu stanje u njoj gledaju kroz svoje ružičaste naočale, realnost je bitno drugačija”, poručuje.
– Od nedavno ste novi predsjednik Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije. Kako ste se snašli? Ima li izazova pred sezonom?
– Tako je, u veljači 2025. godine održana je Izborna skupština Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije na kojoj sam izabran za predsjednika Sindikata te sam na toj funkciji zamijenio dosadašnju predsjednicu Marinu Cvitić koja odlazi u zasluženu penziju. Moram naglasiti da je čast, ali i izuzetna odgovornost stupiti na funkciju predsjednika nakon osnivača Brune Bulića pa nakon toga Marine Cvitić, kao ljudi koji su osnovali Sindikat i dignuli ga na jednu iznimno visoku razinu organizacije koja je jaka i prepoznatljiva kao borac za prava radnika na području Istre, Kvarnera, Dalmacije, ali i ostatka Hrvatske. Zadatak mene i ostalih radnika u stručnoj službi jest da nastavimo tom uzlaznom putanjom, u čemu ćemo siguran sam uspjeti jer imamo znanje i veliku motivaciju boriti se za prava naših članova. Sindikat Istre, Kvarnera i Dalmacije je sindikat koji konstantno raste, u posljednje dvije godine imali smo preko tisuću novih učlanjenja godišnje, što zasigurno govori o tome da radnici u nama vide one koji će stati u beskompromisnu obranu njihovih prava. Što se tiče mene, do rujna sam u dvostrukoj ulozi predsjednika i voditelja ureda Rijeka, tako da sam u posljednje vrijeme više vremena posvetio ulozi voditelja ureda, što je svakako opravdano jer je fokus rada sindikata na pregovorima za prava radnika što sam kao voditelj ureda činio. U rujnu će na to radno mjesto doći novi voditelj te ću se onda u potpunosti posvetiti funkciji predsjednika i krenuti sa provedbom točaka programa koje sam predstavio na Izbornoj skupštini. Naravno neovisno o tome od prvog dana sam funkciji predsjednika pristupio ozbiljno i posvećeno, svakodnevno sam u kontaktu sa članovima, kolegama i rješavamo izazove na koje nailazimo. A izazova svakako ima. Naša regija ovisi o sezonskom radu, posebno u turizmu, gdje problemi poput nedostatka radnika i niskih plaća sve više dolaze do izražaja no to naravno nije isključivo problem turizma nego i velikog broja drugih djelatnosti u kojima kao sindikat djelujemo, koje nisu sezonalnog karaktera. Zadatak sindikata je da se uhvatimo u koštac sa tim izazovima i da ih rješavamo na zadovoljstvo naših članova.
– Koje su vam trenutno glavne preokupacije?
– Trenutačno sam najviše zaokupiran dovršetkom svih započetih pregovora oko kolektivnih ugovora kojima reguliramo prava radnika jer obzirom da smo već dobro zagazili u ljeto potrebno je sve dovršiti prije nego se krene sa godišnjim odmorima. Naravno nakon ljeta slijede nove inicijative i novi pregovori oko materijalnih i ostalih prava radnika jer je danas sindikalni rad iznimno dinamičan zbog specifičnosti svih procesa. Pod time mislim na iznimno veliku fluktuaciju radne snage, ubrzano tržište rada, ubrzan rast troškova života i slično, što doprinosi tome da je sindikalna aktivnost konstantno u pokretu. Nekada je oko prava radnika bilo dovoljno pregovarati jednom godišnje pa i rjeđe, danas je ta potreba znatno češća pa se nerijetko oko jednog kolektivnog ugovora ili njegovih izmjena i dopuna pregovara dva, tri pa i više puta kroz godinu. Naravno uz pregovore sam fokusiran na ono što slijedi u rujnu kada ću svakako krenuti sa konkretnom primjenom ideja svog programa kojima bi se unutar samog Sindikata djelovanje prilagodilo potrebama današnjice.
– Koji je danas položaj radnika u Hrvatskoj?
– Položaj radnika u Hrvatskoj danas je kontradiktoran, s jedne strane statistike pokazuju rast plaća, smanjenje nezaposlenosti, ali s druge strane imamo veliki broj radnika koji sa plaćama koje primaju ne mogu pokriti osnovne životne troškove, a nedostatak radne snage već je opće poznata činjenica. Što se tiče plaća one jesu u posljednje vrijeme rasle no realno taj rast nije pratio troškove života, inflacija je pojela dobar dio tog rasta plaća, tako da danas radnici sa povećanim plaćama imaju manju kupovnu moć nego je ona bila prije nekoliko godina. Nedostatak radne snage je posebna priča i velika krivica poslodavaca koji nisu, u vremenima kada je radnika bilo dovoljno, bili spremni ogromne dobiti dijeliti sa radnicima koji su bili značajan faktor u osiguravanju upravo tih ogromnih dobiti pa je tada bilo teško plaće podići za par postotaka. Isto tako rješavali su se starijih iskusnih radnika koji su donosili kvalitetu jer se smatralo da će radnika uvijek biti međutim danas smo došli u situaciju da se radnika, posebno kvalitetnog, traži sa svijećom. Kao kompenzacija za nedostatak radnika nameće se rješenje uvoza strane radne snage kojom se dodatno ruši cijena rada domaćim radnicima. Naravno uz ovo navedeno položaj radnika narušavaju i nesigurni oblici rada i prekarni rad koji je najviše zastupljen u djelatnostima kao što je trgovina.
– Kakav je danas položaj i moć sindikata? Vrijedi li boriti se za radnička prava?
– Položaj odnosno moć sindikata danas je velika onoliko koliko ima sindikalno organiziranih članova jer moć sindikata leži isključivo u masovnosti. Nerijetko na strani poslodavca sjede timovi raznih stručnjaka pa možemo slobodno reći i politika no ukoliko je sa druge strane dobro organiziran sindikat koji ima podršku velikog broja članova onda sve to pada u vodu. Za radnička prava se svakako isplati boriti, inače ne bih bio tu gdje jesam. Ponekad je to teška borba no ne postoji veći užitak nego kada uspiješ ispregovarati nešto sa čim su radnici, odnosno članovi sindikata u većini zadovoljni. Kažem u većini jer pregovori su proces u kojem sindikat izlazi pred poslodavca sa svojim zahtjevima, a poslodavac s druge strane ima neke svoje stavove i teško da će se desiti da poslodavac prihvati sve ono što sindikat traži, to bi u konačnici značilo da sindikat traži premalo, a cilj je postići kompromisno rješenje na bazi argumentirane rasprave koje će pridonijeti poboljšanju materijalnih i ostalih prava radnika.
– Postoje poteškoće prilikom izdavanja radnih dozvola za strance, jer zahtjeva je puno, a sporo se rješavaju. Kako to komentirate?
– Ta tromost sustava stvara velike probleme poslodavcima jer imamo s jedne strane poslodavce kojima su potrebni radnici, a s druge strane državnu administraciju koja kasni. Da se razumijemo, to kašnjenje je također posljedica nedostatka radne snage u Ministarstvu unutarnjih poslova, ali u konačnici posao trpi, a pritisak se prebacuje na postojeće radnike i tom kontekstu nama kao sindikatu to predstavlja problem. Poslodavci planiraju dovođenje stranih radnika, u nemalom broju slučajeva oni i dođu, borave u smještajnim kapacitetima poslodavca koji na osnovu toga ima troškove, a nema radnika sa dozvolom. Naravno rješenje je u tome da nastale „rupe“ pokrivaju postojeći, najčešće domicilni radnici, koji onda rade u težim uvjetima i često duže od onoga što zakon predviđa te smo u takvim situacijama kao sindikat primorani reagirati. Smatram da se sustav radnih dozvola treba pojednostaviti, ali i bolje kontrolirati da bi se spriječila zloupotreba radnika koji su ovisni o poslodavcu.
– Očito ne možemo bez stranih radnika. Smatrate li da je tržište i zakonodavstvo dobro regulirano po tom pitanju?
– Da činjenica je da bez stranih radnika ne možemo, pogotovo u sektorima kao što su turizam, građevina i trgovina, no problem je što se sve više oslanjamo na njih, a da pritom još uvijek nismo u potpunosti razvili jasne mehanizme kontrole uvjeta rada, zaštite njihovih prava i odgovornosti poslodavaca. Zakonodavni okvir kroz zakon o strancima to sada treba izmijeniti, no već sada postoje otpori poslodavaca prema pojedinim odredbama koje su za njih ograničavajuće.
Ono što je važno za naglasiti da posljedice potrebe za stranim radnicima najviše osjete domaći radnici kroz dovođenje u nepovoljan položaj u odnosu na strane radnike.
Naime, potreba za stranim radnicima je direktna posljedica nedostatka domaće radne snage, ali umjesto da nestašica domaćih radnika dovede do poboljšanja materijalnih i ostalih uvjeta rada, pribjegava se rješenju sa uvozom stranih radnika. Time se s jedne strane snižava vrijednost rada odnosno plaća jer su strani radnici spremni raditi za niže plaće, a s druge strane taj isti radnik u konačnici poslodavca košta i do 30% više nego domaći radnik. To je iz razloga što domaći i strani radnik rade za jednaku plaću, ali u pravilu poslodavac stanom radniku osigurava smještaj, tri obroka dnevno, u turizmu pranje radne odjeće i slično. U kontekstu troškova to znači da strani radnik po osnovu životnih troškova zadržava cijelu plaću, dok je domicilni radnik prisiljen plaćati podstanarstvo, ukoliko je podstanar, snositi većim dijelom troškove prehrane, plaćati režije, a sve to iz istog izvora kao i strani radnik. Dakle nikako ne možemo govoriti o jednakim uvjetima. Naravno tu moram naglasiti da nemam ništa protiv strane radne snage, dapače, to su radnici koji u Hrvatskoj trenutačno vide obećanu zemlju i dobrodošli su no ipak smatram da moramo fokus staviti i na naše radnike koji to svakako zaslužuju. Obzirom na ovo navedeno tu moram spomenuti da smo kao Sindikat Istre, Kvarnera i Dalmacije u posljednjih nekoliko godina kroz našu upornost uspjeli napravit iskorak na ovom planu i s velikim brojem poslodavaca u turizmu dogovoriti isplatu dodatka za domicilne radnike, odnosno radnike koji nisu na smještaju kod poslodavca. To je jedan oblik kojim oni dokazuju da ipak razumiju položaj domaćeg radnika i na svojevrstan način kompenziraju taj jaz koji nastaje u uvjetima u odnosu na stranog radnika.
– Postoji li mogućnost da neke poslove i neka radna mjesta popune domaći radnici? Kako mislite da bi to bilo moguće?
– Naravno, kada govorimo u kontekstu stranih radnika sa osvrtom na turizam, moram naglasiti da veliki broj tih radnika nikada nije radio u turizmu i u pravilu dolaze na najjednostavnija, odnosno pomoćna radna mjesta, dok na nekim specijalističkim radnim mjestima još uvijek rade domaći radnici koji donose kvalitetu usluge, a kvaliteta je ono na što još uvijek stavljamo naglasak kada govorimo o turizmu u Hrvatskoj. No vlada veliko nezadovoljstvo tih radnika i oni se nerijetko odlučuju za izmjenu posla pa čak i izmjenu djelatnosti u kojoj rade. To nezadovoljstvo proizlazi iz malih plaća, ali i osjećaja da ih se ne cijeni kao stručnu radnu snagu koja donosi potrebnu kvalitetu. Naime, za svaku pohvalu jest povećanje minimalne plaće kojoj radnicima koji rade na najjednostavnijim poslovima plaća u zadnjih nekoliko godina raste u velikim postocima no većina poslodavaca nije u pregovorima spremna podizati plaće onih radnika koji rade na složenijim poslovima za isti postotak kao što raste minimalna plaća pa dolazimo u situaciju da se rasponi između onih najnižih plaća i onih radnika koji rade na poslovima veće složenosti iz godine u godinu sve više smanjuju, što kako sam naveo izaziva veliko nezadovoljstvo.
U takvim situacijama u pregovorima i jedna i druga strana mora biti iznimno vješta kako bi se iznašlo rješenje koje će rezultirati pravednim sustavom. Odgovor na ovo pitanje je vrlo jednostavno, da bi se osigurali domaći radnici potrebna je plaća koja prati porast troškova života, ali isto tako poboljšani uvjeti rada kao i stabilni i kvalitetni međuljudski odnosi.
– Gdje pak migriraju domaći radnici?
– Domaći radnici kako zbog niskih plaća tako i zbog općenitog stanja u državi koja je nažalost puna nepotizma i korupcije, često biraju odlazak iz države, posebno u kontekstu otvaranja granica ulaskom u Europsku uniju. Vlada RH se hvali sa rekorno malom nezaposlenosti gdje je ona u odnosu na prethodne godine smanjena za 200.000 tisuća radnika, u isto vrijeme u Hrvatskoj je potreba za uvozom 200.000 stranih radnika, stoga je jednostavnom matematikom lako zaključiti da ti radnici više nisu u Hrvatskoje već su otišli van granica. Isto tako veliki broj radnika je zbog visine plaće spreman otići raditi u privatan sektor na vjerojatno nesigurnija radna mjesta. To je jedan paradoks koji je aktualan nekoliko posljednjih godina kod nas, prije je svaki radnik težio tome da iz privatnog sektora ide u javni gdje je određena sigurnost radnog mjesta i uvjeta rada, ali sada tržište i cijena rada diktira da bude upravo suprotno, da radnici teže prema privatnom sektoru.
– Jesu li plaće uopće usklađene s tekućim promjenama na tržištu i raznim poskupljenjima proizvoda i usluga, te inflacijom?
– Unatoč tome što su u posljednjih nekoliko godina učinjeni značajni iskoraci u povećanju plaća i ostalih materijalnih prava radnika, oni nažalost, prvo zbog galopirajuće inflacije i posljedično porasta troškova života, a nakon toga i zbog nezasitnosti trgovaca, nažalost nisu uspjeli kompenzirati sva povećanja cijena. Kada znate da skoro 50% zaposlenih radi za minimalnu ili nešto iznad minimalne plaće koja iznosi 970 eura bruto što nije niti približno dovoljno samo za one osnovne potrebe, moramo se ozbiljno zapitati kuda ovo sve vodi. Danas ljudi u Hrvatskoj teško žive, veliki broj njih živi na rubu siromaštva i unatoč tome što pojedinci koji vode ovu državu stanje u njoj gledaju kroz svoje ružičaste naočale, realnost je bitno drugačija.
